Kada sam u hotelu „Interkontinental“, dvijehiljadite godine, Ljubiši Ristiću ukazao na grešku njegovog uključivanja u politički život Srbije, posebno u projekat JUL-a, on mi je odgovorio: „Ne razumeš ti to, Slobo i Mira su divni, obični ljudi, nisu oni ono što mnogi o njima misle“. Piše: Emir Kusturica Ristić takođe nije običan čovjek. Veliki pozorišni reditelj nije me tada razumio! Bio je u pravu u jednoj stvari! Nisu ni Slobodan Milošević ni Mira Marković ono što su ljudi o njima mislili da su! Najmanje su bili obični ljudi, koliko god im je godio takav status. U životu i na filmu ljudi se bore da dobiju koliko je moguće značajnije uloge, malo ko želi ulogu običnog statiste. Kada dobiju važnu ulogu, rijetko kada je vrate. Najmanje običan, od svih koje sam upoznao, bio je Slobodan Milošević. Kvalifikovano o tome pišem pošto me je čak i rođena majka zbog Slobe pitala: „Čiji si ti čovjek, sine?“ Hipnotički je djelovao jezik Slobodana Miloševića koji, kasnije se ispostavilo, nije imao atomsku bombu u džepu da bi se suprotstavio čitavom svijetu. Ali moramo priznati – jeste se suprotstavio, što je bilo dovoljno da se meni svidi. Poslije dugogodišnjeg odrastanja uz Tita, koji je umio da dugo govori i ne kaže ništa, ali je uradio mnogo, Slobo je govorio jasno i čisto, samo što nije uradio mnogo, pošto mu stanje u svijetu, za razliku od Tita, nije išlo naruku. Mnogo se promjenio svijet. Propagandna mašinerija Zapada je uspjela da ubijedi većinu stanovništva bivše Jugoslavije da je upravo on uništio Jugoslaviju. Bilo je tako bez obzira na to što smo znali da je Džordž Buš stariji 1992. izjavio stav Stejt departmenta da će SAD uspostaviti diplomatske odnose samo sa onim republikama koje izađu iz Jugoslavije.

Dakle, šta god je Ristić htio da izrazi pravdanjem svog ulaska u politiku, zadržavanje statusa običnog čovjeka poslije prvog javnog nastupa postaje neodrživo. Da nije tako, kako bi običan čovjek na mjestu Slobodana Miloševića izdržao dvadeset godina na vlasti. Ono što je Ljubiša možda htio da kaže, druga je istina. Nemamo česte potvrde da političari, istorijske ličnosti, poput Slobe, mogu iskreno da vole svoje žene. Svoju djecu paze i žele da ih obraduju. Jeste Milošević po povratku iz Dejtona mahao „timberlend“ cipelama otkrivajući brend kojim je htio da obraduje sina Marka. Tu je Ristić bio u pravu. Slobo je činio sve to u namjeri da izgleda kao običan kupac! Nije računao da se odnos običnih ljudi prema političarima , od smrti Fransoa Miterana, formira na sličan način kao i prema cipelama. Čak i kada su „timberlentke“ u pitanju. Ipak, najveća potvrda neobičnosti pojave Slobodana Miloševića jeste njegova istorijska uloga u političkoj trgovini u kojoj su Srbi u Bosni i Hercegovini dobili Republiku Srpsku. Malo kome je bilo jasno, tada, da je u Dejtonu Slobodan Milošević završio prvi čin svoje istorijske misije! Nije to znao ni njegov, tada ljuti politički protivnik – Milorad Dodik. Da li je u to vrijeme političkom trgovinom Milošević izgubio Krajinu i negdje znao da će ga protokol moćnih uvući u rat na Kosovu, nije poznato potpisiku ovih redova! Kazaće nam istorija. Koliko grešaka je bilo na njegovom putu, meni je manje važno od istine da su producenti tragedije, za koju je okrivljen on, bili isti oni koji su prethodno napravili revoluciju u Rumuniji, kasnije razvalili Irak, uništili Libiju, Ukrajinu, raščovečili Siriju… Ono što navodi na fatalnu grešku po savim neobičnu sudbinu Slobodana Miloševića, jeste pristanak na gubitak Krajine. Time je on izgubio živi zid koji je mogao nekoliko godina kasnije da stane između njega i onih koji su ga uhapsili i odveli u Hag. Tako bi ne samo bila izbjegnuta psihodrama u kojoj je njegova kćer vitlala pištoljem čekajući Čedomira Jovanovića, koji dokazuje onu malu teoriju o cipelama i političarima, nego i dvorište ispred njegove kuće u Tolstojevoj ne bi bilo prazno. Nigdje nije bilo niti jednog od Srba koji su ga na Gazimestanu slušali kao proroka. Srbi znaju da budu najbolji čuvari granice Evrope, a to je znala i Marija Terezija kada ih je postavila da je čuvaju od Turaka! Danas ne može da se ne primjeti kako je ruta kojom je oko 200.000 Srba iz Krajine bježalo u Beograd od Hrvatske vojske i činilo najdužu i najveću kolonu žrtava etničkog čiščenja rata devedesetih – jedan od puteva kojima izbjeglice iz Turske nadiru u Evropu. Nije tada, mislim, Milošević i niko od nas mogao ni sanjati da će jednu zamjeniti druga kolona, kao što nije znao da će se neposlušnost Zapadu prelomiti preko njegovih leđa i da će „timberlend“ cipele, koliko god su solidno napravljene, izaći iz mode. Njegovo hapšenje je u svjetskim razmjerama označilo kraj sna o suverenoj državi. Istorijske ličnosti potvrdu svoje uloge koja prestaje da bude obična dožive tek kada uđu u tragičnu fazu. Tako je od antičke Grčke. Sve do trijumfalnog svjedočenja u Hagu, Slobodan Milošević je bio uslovno istorijska ličnost. Iz Haga je, koristeći svoj jezik i govoreći pozitivne istorijske istine, uspio čak da preobrati neke od okorjelih protivnika u Beogradu, samo što je za njega bilo najvažnije da zadivi, ponovo očara, svoju ženu Mirjanu. Sasvim neobičan čovjek.

I.R.